Osnove jezične kulture

Cilj je kolegija Osnove jezične kulture upoznati studente s osnovnim činjenicama iz povijesti hrvatskoga pravopisa, suvremene pravopisne problematike, upoznati ih s nastankom i razvojem standardnoga jezika te s osnovnim pojmovima iz teorije standardnoga jezika, odnosno s razlikama između jezika kao standarda, jezika kao sustava, kodifikacije, uzusa i govora. Kolegijem je također predviđeno i usvajanje temeljnih znanja iz gramatike hrvatskoga jezika (morfosintakse), ali i fonologije i fonetike, u prvom redu znanja koja se tiču glasovnih promjena i tvorbe glasova. Studenti također moraju biti osposobljeni za praktičnu primjenu tih usvojenih znanja, odnosno za njihovu primjenu na tekstu, što je cilj vježbi na kolegiju.

Nakon uspješno završenoga predmeta studenti će moći:

• razumjeti temeljne pojmove iz područja jezikoslovne kroatistike
• objasniti uz pomoć stečenoga znanja vlastite stavove u potencijalnim budućim raspravama o najrazličitijim otvorenim pitanjima jezikoslovne kroatistike
• analizirati jezične činjenice polazeći od jasnih teorijsko-metodoloških pretpostavki
• obraniti svoje zaključke na temelju znanja i argumenata koji ih podupiru pred stručnjacima i zainteresiranim laicima.

Temeljni su programski sadržaji u okviru kolegija Osnove jezične kulture pojam norme i vrste normi, načela standardizacije i načela standardnosti, princip elastične stabilnosti, osnovica i nadgradnja standardnoga jezika, razlikovanje hrvatskoga standardnog jezika od hrvatskoga književnog jezika i književnih jezika Hrvata, razlikovanje jezika kao standarda, jezika kao sustava, kodifikacije, uzusa i govora, razlikovanje puristički utemeljenoga pristupa normiranju leksika i značenjski (kontekstualno) utemeljenoga, konjugacijski tipovi, osnova i nastavak, rečenični dijelovi, vrste rečenica, osnovne činjenice iz povijesti hrvatskoga književnog jezika u 19. i 20. stoljeću te teorijski okvir hrvatskoga pravopisa. Vježbe u okviru predmeta Osnove jezične kulture zamišljene su kao praktična primjena znanja iz hrvatskoga pravopisa i gramatike na tekstovima zasićenim pogreškama, odnosno studenti vježbaju lekturu teksta.

predavanja, vježbe

Aktivnost u nastavi, Pismeni ispit, Pohađanje nastave

U oblikovanju konačne ocjene uzimaju se u obzir aktivnost na nastavi i ocjena iz završnoga pisanog ispita: 20% konačne ocjene čini aktivnost na nastavi, a 80% konačne ocjene čini ocjena iz završnoga pisanog ispita.

Iz svih elemenata praćenja i provjeravanja student može ostvariti maksimalno 100 ocjenskih bodova, što čini 100% ocjene. Za prolaznu ocjenu student treba ostvariti minimalno 60 ocjenskih bodova ili 60% ocjene.

Skala je ocjenjivanja sljedeća: 60%–69,9% = dovoljan (2), 70%–79,9% = dobar (3), 80%–89,9% = vrlo dobar (4), 90%–100% = izvrstan (5).

1. Lada Badurina, Ivan Marković, Krešimir Mićanović, Hrvatski pravopis, Matica hrvatska, Zagreb, 2007.
2. Josip Silić, Ivo Pranjković, Gramatika hrvatskoga jezika, Školska knjiga, Zagreb, 2005.
3. Zbornik radova Norme i normiranje hrvatskoga standardnog jezika Matica hrvatska, Zagreb, 1999.
4. Radoslav Katičić, Novi jezikoslovni ogledi, Školska knjiga, Zagreb, 1992.
5. Milan Moguš, Povijest hrvatskoga književnoga jezika, Globus, Zagreb, 1993.

1. Skupina autora, Hrvatski pravopis, Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje, Zagreb, 2013.
2. Vladimir Anić, Josip Silić, Pravopis hrvatskoga jezika, Zagreb, 2001.
3. Stjepan Babić, Božidar Finka, Milan Moguš, Hrvatski pravopis, 4, 5., 6., 7. i 8. izdanje
4. Stjepan Babić i dr., Povijesni pregled, glasovi i oblici hrvatskoga književnog jezika, Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti, Globus, Zagreb, 1991.
5. Radoslav Katičić, Sintaksa hrvatskoga književnog jezika, Globus, Zagreb, 1991.
6. Radoslav Katičić, Načela standardnosti hrvatskoga književnoga jezika, Jezik, 43, 5, Zagreb, 1996., str. 175–182.

Baza podataka o prisustvovanju nastavi, pročitanoj literaturi i aktivnosti studenata, rasprave kojima se studentima omogućuje da iznesu primjedbe i prijedloge. Završna se kvaliteta provjerava studentskom anketom.