Elizabetinsko kazalište

Elizabetinska epoha bila je jedno od najvažnijih kazališnih doba u europskom kazalištu, njezine su kazališne konvencije bile određene društvenim uređenjem i uspostavile su organizacijski model kazališta koji i danas važi u angloameričkom kazališnom krugu (komercijalno kazalište za razliku od »dvorskog kazališta« ostatka Europe koje je proizašlo iz francuskog modela). U toj je epohi cvala dramska literatura pa se zato obrađuju važni pisci da bi se mogao kontekstualizirati i rad najpoznatijeg dramatičara Williama Shakespearea. Cilj je kolegija upoznati studente s elizabetinskom epohom, a naročito njezinim kazalištem koje je stvorilo najvažniju dramsku epohu na čelu s Williamom Shakespeareom te analizom i komparacijom doći do razumijevanja dijakronijske paradigme i njezina značenja u suvremenoj umjetnosti (od novih žanrova, novoga organizacijskog modela do novog odnosa prema autorstvu).

Nakon uspješno završenoga kolegija studenti će moći:

• poznavati osnovne konvencije i karakteristike elizabetanske epohe, naročito njezina kazališta i dominantnoga dramskog žanra (tragedije te djela W. Shakesepearea),
• razumjeti važne predstavnike, a naročito Shakesperea i njegova djela, kao i utjecaj epohe na današnju umjetnosti i kazalište,
• analizirati kontekstualno-političke čimbenike izgradnje identiteta u razdoblju elizabetinske Engleske na temelju dramsko-kazališnih predložaka,
• razumjeti literaturu (naročito pojedinačnog djela) uz pomoć stavljanja toga djela u kontekst epohe i kazališta toga doba.

Sadržaj/tematske jedinice:

Društveno uređenje i političke silnice tog doba (od vremena Elizabete I., preko Jakobinske ere, Jamesa I. do Puritanske revolucije i restauracije), način života ljudi. Umjetnost vremena. Kazalište – specifičnosti organizacije, način funkcioniranja i osnovne konvencije. Kazalište – važni dramatičari (Ben Johnson: Volpone, John Ford: Šteta što je kurva, Thomas Kyd: Španjolska tragedija, John Webster: Vojvotkinja Malfeška, Christopher Marlowe: Doktor Faust). William Shakespeare – biografija. William Shakesepare: Hamlet/Oluja. Dramatičari bi se radili tijekom cijeloga kolegija tako da se njihove drame vežu uz pojedine teme društvene ili kazališne analize.

predavanja, seminari i radionice

Aktivnost u nastavi, Seminarski rad, Usmeni ispit

U oblikovanju konačne ocjene uzimaju se u obzir ocjena iz aktivnosti u nastavi, ocjena iz sudjelovanja na terenskoj nastavi, ocjena iz pisanog rada i ocjena iz završnoga usmenog ispita: 15% konačne ocjene čini ocjena iz aktivnosti u nastavi, 15% ocjene čini ocjena iz sudjelovanja u terenskoj nastavi, 20% ocjene čini ocjena iz pisanog rada, a 50% ocjene čini ocjena iz završnoga usmenog ispita..

Za svaku tematsku jedinicu studenti moraju prije proći zadanu literaturu (obvezna literatura – zadana poglavlja iz teorijske literature i zadane drame) o kojoj se diskutira na satu. Tijekom kolegija pišu jedan pisani rad prema izboru, koji obrađuju neku od tema vezanih uz osnovni sadržaj kolegija, ali na temelju dodatne literature. Studenti su obvezni sudjelovati u terenskoj nastavi: odlazak na predstavu drame (po mogućnosti autora s popisa ili bar iz epohe) nakon čega slijedi usmena ili pisana komparatistička analiza odnosa renesansnog teksta, tadašnjih i današnjih kazališnih konvencija.

Teorija:

1. Ivo Hergešić, Shakespeare, Moliere, Goethe, Zagreb, 1978.
2. Veselin Kostić, Šekspirov život i svet, Beograd, 1983.
3. Jan Kot, Rosalindin spol, Zagreb, 1997.
4. David Šporer (ur.), Poetika renesansne kulture: novi historizam, Zagreb, 2006.
5. Eustace M. W. Tillyard, Elizabetinska slika svijeta, Zagreb, 2006.

Lektira:

1. Ben Johnson, Volpone
2. John Ford, Šteta što je kurva
3. Thomas Kyd, Španjolska tragedija
4. John Webster, Vojvotkinja Malfeška
5. Christopher Marlowe, Doktor Faust
6. William Shakespeare, Hamlet / Oluja

1. Bill Bryson, Shakesepare, Zagreb, 2008.
2. Janja Ciglar Žanić, Neka veća stalnost: Shakesepaare u tekstu i kontekstu, Zagreb, 2001.
3. David Farley-Hills, Shakespeare and the rival playwrights 1600–1606, London, 1990.
4. Stephen Greenblatt, Will u vremenu, Zagreb, 2010.
5. G. B.Harrison, Introducing Shakespeare, London, (1939) 1987.
6. Janet Hill, Stages and playgoers: from guild plays to Shakespeare, McGill-Queen᾿s UP, Canada, 2002.
7. Jan Kot, Šekspir naš savremenik, Sarajevo, 1990.
8. Siegfried Melchinger, Povijest političkog kazališta, Zagreb, 1989.
9. Ivan Lupić, Shakesepare između izvedbe i knjige, Zagreb, 2010.
10. Louis Montrose, The purpose of playing: Shakespeare and the cultural politic of the elisabethan theater, Chicago, 1996.
11. John Mortimer, Will Shakespeare, Zagreb, 1980.
12. Garry O᾿Connor, William Shakespeare: a popular life, New York, 2000.
13. Velma Bourgeoid Richmond, Shakespeare, chatolicsm and romance, New York, 2000.
14. Boris Senker, Bard u Iliriji, Zagreb, 2006.
15. Simon Trussler, Shakespearean concepts, London, 1989.
16. Simon Trussler, Cambridge illustrated history of British theatre, Cambridge, 1994.
17. Stanley Wells, A dictionary of Shakespeare, Oxford, 1998.
18. Edwin Wilson, The theatre experience, New York, 2004.

Studentska anketa